Da li razumijem taj bol koji osjećaju moja djeca? Mislim da razumijem, mada bi one mogle da tvrde drugačije. Ali mislim da sasvim dobro poznajem bol koji mi djeca stežemo uz grudi, i to da traje do kraja života, sa čežnjama toliko velikim da ne možete čak ni da zaplačete. Držimo to čvrsto, zaista, sa svakim skupljanjem srca koje nam tuče: Ovo je moje, ovo je moje, ovo je moje.”
–
Elisabet Strout, dobitnica Pulicerove nagrade, majstorski oslikava složene ljudske emocije u svom romanu “Zovem se Lusi Barton”, koji nas uvodi u srž djetinjstva i porodice kroz prizmu zlostavljanja, zanemarivanja i, paradoksalno, ljubavi. Roman prati Lusi Barton, mladu majku koja se oporavlja od bolesti u njujorškoj bolnici, dok se istovremeno suočava s teškim emocionalnim teretom iz svoje prošlosti.
Kroz iskrene i duboke refleksije, Lusi izražava bolan dijalog s majkom, kojoj je, i pored dugogodišnje razdvojenosti, i dalje odana i željna njene ljubavi. Njihovi susreti prožeti su složenim i često kontradiktornim osjećanjima; majčina sposobnost da ne uvažava Lusine želje i potrebe nastavlja krug emocionalnog nasilja, dok Lusi pokušava da izdrži taj napor, nadajući se potvrdi sopstvene vrijednosti. Lusi se s ljubavlju obraća majci, iako je njena prisutnost obavijena hladnoćom i nevjerojatnim emocionalnim zanemarivanjem.
Strout se koristi jednostavnim, ali efektivnim jezikom koji prodire u dubinu ljudskih iskustava. Sjećanja koja Lusi dijeli su ispunjena tugom, ali i trenucima optimizma, ljubavi, želje da se dostignu ciljevi, čime nam autorka omogućava ne samo uvid u duboku usamljenost koju osjeća, već i to da je promjena uprkos svemu moguća.
Kroz svoje pripovijedanje, Strout širi slojeve maglovitih sjećanja, stavljajući naglasak na pitanje identiteta i osjećaja pripadnosti. Lusi se, u potrazi za svojim mjestom u svijetu, često osjeća kao stranac, čak i u svojoj porodici. Kada razmišlja o svojim ambicijama da postane spisateljica, suočava se s unutrašnjim demonima i glasovima iz prošlosti koji se ogledaju u očekivanjima njene majke.
Nižu se detaljni opisi godina koje su Lusi i njena porodica proveli u garaži, u velikoj mjeri stigmatizovani i izolovani od svijeta, o čemu piše i u romanu “O. Vilijame”, objašnjavajući da je kasnije, imala velike praznine u poznavanju nekih sasvim uobičajenih stvari, flimova, muzike, informacija o globalnim zbivanjima. U njenom tužnom djetinjstvu, vršnjaci gotovo da ne postoje (osim kada joj se rugaju), pa joj je tako najbolji prijatelj drvo. U jednom dijelu kaže: “Usamljenost je bio prvi ukus koji sam okusila u svom životu i uvijek je bila tu, skrivena u svemu.” To usamljenost će pratiti Lusi i u odraslom dobu, čak i nakon što se uda i dobije djecu. Tako će na vrhuncu epidemije AIDS-a, Lusi za muškarce koji prolaze pored njene zgrade, a za koje sumnja da su bolesni zbog njihovog fizičkog izgleda tvrditi: “Znam da je strašno to reći, ali skoro da sam ljubomorna na njih. Oni imaju jedni druge, povezani su u pravoj zajednici.”
Mnoge teme u romanu, poput borbe za uspjeh, roditeljskih odnosa i unutrašnje borbe za identitet, predstavljene su kroz bogate, emotivne prizore koji ostavljaju trajni utisak. Strout majstorski otkriva složenosti ljudskih odnosa i nasljeđa iz djetinjstva, čineći da čitalac često preispituje sopstvene veze.
Jedan od najupečatljivijih aspekata “Zovem se Lusi Barton” je autorkina sposobnost da prikaže nedostatak jednostavnih odgovora na teška pitanja. U trenutku kada Lusi shvata da se mora osloboditi ružnog nasljeđa, osjećaj otpora prema majci i porodici iz koje je potekla i želja za slobodom i uspjehom postaju nerazdvojni. Ona to prepoznaje kao “beskrupuloznost” koja je neophodna za lični razvoj, a ta introspekcija pruža joj snagu i motivaciju da krene dalje.
Lusinu namjeru da uspije konačno podržava poznata autorka Sara Pejn. Kroz svoje pisanje, Lusi pronalazi utjehu, a Sara insistira da Lusi “nikada ne brani svoj rad”. Ona joj napominje da roman koji joj je dala na čitanje nije priča o nehajnoj majci, već “o majci koja voli svoju kćerku. Nesavršeno. Jer svi volimo nesavršeno.”
Roman “Zovem se Lusi Barton” nije samo priča o prošlosti, već i o nadi, snazi i upornosti. Bez obzira na emocionalne ožiljke, Lusi pronalazi tračak svjetlosti kroz pisanje, obnavljajući svoj identitet i osnažujući samu sebe. Na kraju, Strout čitaoca oslobađa gorčine, podsjećajući na univerzalnu istinu: ljubav je često nesavršena, ali je uvijek prisutna.
Elisabet Strout je, kroz duboku psihološku analizu i emotivnost, uspjela da napiše roman koji poziva na empatiju i razumijevanje, uvodeći nas duboko u ljudsku psihu i ostavljajući nas da se suočimo sa vlastitim “stvarima” (kako zove neke užasne pojave sa kojima se srijetala u roditeljskom domu).
“Zovem se Lusi Barton” je ne samo priča o jednoj ženi, već i o svima nama, o našem putu, o ljubavi, boli i snazi da nastavimo dalje sa srcem koje kuca u ritmu: “Ovo je moje, ovo je moje, ovo je moje.”
Aleksandra Vujisić
