“Na stolici XXIII
Posao vas ne ispunjava?
Naravno da ne.
I šta ćete da uradite?
Da trpim.
Do kad?
Dokle mognem.”
–
Danka Ivanović, talentovana crnogorska autorka, u svom prvom romanu “Prazne kuće” otvara vrata kompleksnoj analizi društvenih normi i identiteta, pokrećući zanimljive teme kroz prizmu ženskog iskustva. Ovaj roman nikako nije literarni izlet, već duboka forma izražavanja koja budi emocije i izaziva promišljanje.
Po autorkinom priznanju, roman je nastao nakon kursa pisanja, gdje je, nakon devet mjeseci rada, shvatila da je propitivala iste motive i teme – kako sama kaže “pisala jednu te istu priču”. To je zasigurno olakšalo stvaranje koherentnog narativa koji istražuje slobodu, prazninu i očekivanja koja društvo nameće ženama. Autorka koristi Crnu Goru kao topos, pa se time uvodi osjećaj autentičnosti koji je vezan za stvarne geografske i kulturne situacije.
Jedan od najznačajnih aspekata “Praznih kuća” jeste to što se autorka odlučuje za nelinearno pripovijedanje, čime se otvaraju nove dimenzije čitanja. Hronologija je ukinuta, a umjesto toga, čitaoci su pozvani da preispitaju sopstvene predrasude o “praznim kućama” i njihovom značenju. Kroz likove i njihove ispovijesti, čitaoci se suočavaju s pitanjima o patrijarhalnim normama i očekivanjima koja su često neprepoznata, ali duboko ukorijenjena u društvenu matricu.
Na predstavljanju knjige prethodnog ljeta Danka Ivanović je istakla da su reakcije čitalačke publike često emocionalne, što ukazuje na važnost tema o kojima piše. Ovakva emocionalna povezanost s tekstom sugeriše da roman ne samo da dodiruje lične priče, već i kolektivnu svijest društva.
Međutim, vrijednost ovog romana najviše je u tome što posjeduje potencijal da postane pionirski u savremenoj crnogorskoj, pa i regionalnoj književnosti. Kompleksnost žanra i forme traži od čitalaca da ne pristupaju romanu s očekivanjem čiste linearne naracije, već da ga dožive kao poeziju koja prkosi konvencijama.
Osim tematskih slojeva, roman se bavi i pitanjima jezika i identiteta, što donosi dodatnu složenost pripovijedanju. U tom smislu, Ivanović koristi više jezika, jer i sama pravi razliku između jezika koje je kao dijete pazila da ne pomiješa, napominjući da je jedan “koristila u kući i drugi u školi.” Njihovo korišćenje u romanu može se shvatiti kao alat za dekonstrukciju realnosti, koji može otvoriti novi nivo simbolike i značenja. Ovo je posebno važno u kontekstu identiteta, jer se jezik u romanu javlja kao sredstvo za prenošenje sjećanja, iskustava i kolektivne svijesti.
“Prazne kuće” su roman pun dubokih emocija, socijalne kritike i feminističkih tonova koji pozivaju na introspekciju. Kroz inovativnu strukturu i hrabre teme, Danka Ivanović uspijeva da stvori djelo koje ne samo da doprinosi savremenoj književnosti, već i pokreće nužna pitanja o identitetu, društvenim normama i unutrašnjoj borbi pojedinca. Ovaj roman zaslužuje pažnju i postavlja temelje za dalje diskusije o ulozi žena u društvu i književnosti.
I da se vratim citatu s početka teksta – za mene je u ovom djelu dragocjena refleksija o besmislu koji može proizaći iz svakodnevice, posebno kada se suočavamo s poslom koji ne ispunjava našu dušu. Ovaj odlomak nas podsjeća na univerzalnu dilemu o strpljenju i trpljenju, postavljajući retoričko pitanje o granicama izdržljivosti. Da li ćemo dopustiti da nas konformizam zarobi, ili ćemo se, uprkos strahu od nepoznatog, odvažiti na promjenu? On nas poziva na duboko promišljanje o vlastitim izborima i vrijednostima, tražeći od nas da preispitamo šta to zaista znači živjeti ispunjen život – koliko dugo možemo trpjeti, a da ne izgubimo sebe? Kroz prizmu ovog djela, pozvani smo da preuzmemo kontrolu nad svojim sudbinama, jer pravi smisao života možda leži u hrabrosti da se suočimo s onim što nas ne ispunjava i okrenemo se onom što nas pokreće.
Aleksandra Vujisić
