“Sve su devojke i dalje
zaljubljene u tebe
i voleće te do smrti
u svojim lepim stanovima.
što se mene tiče
ušao si u literaturu
zamisli, mnoge dobre ribe
pametne od dvadeset i nešto
zamišljaju ko li je bio taj
kako li je izgledao
u čemu: je bila stvar.
kažem ti na onaj svet
ostala ti je ružica, maja,
smiljana, marija, sandra,
dragana, vesna, ružica,
kažem ti na onaj svet
ostavi mene na miru
živ ti ja.”
Milena Marković
–
Milena Marković je pjesnikinja koja stvarnosti skida šminku, ostavlja je mamurnu, ponekad vulgarnu, i upravo u njoj takvoj pronalazi nešto potresno i istinski ljudsko. Njena poezija ne traži od čitaoca da joj se divi, ona ga uhvati za rukav, opsuje, nasmije i, gotovo usput, saopšti mu nešto od čega će ga zaboljeti želudac.
Zbirka Pesme za žive i mrtve svojevrsna je intimna inventura postojanja: ljubavi koje nijesu potrajale, ljudi koji više nijesu tu, djetinjstvo koje se ne može vratiti, tijelo koje stari i sjećanja koja uporno odbijaju da umru. U tom svijetu nema jasne granice između onih koji su otišli i onih koji su ostali. Mrtvi su često prisutniji od živih, a prošlost življa od sadašnjosti. Smrt kod Milene Marković nije velika filozofska apstrakcija, već sasvim konkretno odsustvo nekoga s kim bismo još jednom popili piće, slušali muziku ili završili davno započeti razgovor.
Ono što ovu poeziju čini osobenom jeste način na koji se nježnost i grubost neprestano smjenjuju, gotovo bez upozorenja. Psovka ovdje nije jeftina provokacija, niti je svakodnevni govor znak odsustva pjesničkog umijeća. Naprotiv, upravo se u tom jeziku, oslobođenom potrebe da zvuči uzvišeno, otvara prostor za izuzetnu lirsku snagu. Njeni stihovi imaju ritam razgovora, kafanske ispovijesti, dječije brojalice, narodne pjesme i gotovo očajničkog unutrašnjeg monologa. Ona vješto koristi ponavljanje, nagle promjene tona i prividno jednostavne slike, stvarajući poeziju koja zvuči kao da je izgovorena spontano, iako iza te spontanosti stoji prepoznatljiv umjetnički postupak.
Posebno je zanimljivo kako autorka piše o ljubavi. Njene žene nijesu idealizovane muze, ni dostojanstvene heroine koje svoju patnju nose u tišini. One žele, griješe, čekaju, psuju, ponižavaju se, odlaze i vraćaju se. Istovremeno su snažne i bespomoćne, ironične i beskrajno ranjive. U njihovoj emocionalnoj ogoljenosti nema mnogo mjesta za savremene parole o samodovoljnosti i nepobjedivosti. Ljubav ovdje nije uvijek emancipatorska, razumna niti naročito zdrava, ali je ljudska, a upravo u toj protivrječnosti leži njena književna uvjerljivost.
Ipak, zbirku bi bilo pogrešno svesti na ljubavnu poeziju. U pjesmi Otadžbina, na primjer, intimno pitanje pripadanja prerasta u mnogo šire preispitivanje porijekla, porodice, zemlje i čovjekovog mjesta u svijetu. Lično i kolektivno pamćenje nijesu odvojeni. Istorija se ne pojavljuje samo u velikim događajima, nego i u porodičnim pričama, izgubljenim generacijama, običnim ljudima i njihovim malim, često neprimijećenim porazima. Tako se iza naizgled privatnih ispovijesti otvara portret jednog vremena i njegovih razočaranja.
Možda je najvažniji motiv zbirke upravo strah. U stihu „strah je najgore mesto” sadržana je gotovo čitava jedna filozofija opstanka. Nije najstrašnije izgubiti, ostariti ili čak umrijeti; najstrašnije je živjeti u strahu od svega toga. Otuda u ovoj poeziji toliko životne gladi, prkosa i potrebe za ljubavlju, čak i kada je ona unaprijed osuđena na neuspjeh.
Naravno, ovakva poetika nosi i rizik: neposrednost ponekad može djelovati kao nedovoljna selekcija, a ponavljanja i namjerna sirovost neće svakom čitaocu biti podjednako uvjerljivi. Onaj ko od poezije očekuje disciplinovanu metaforu, skladnu kompoziciju i odmjeren izraz mogao bi se povremeno osjetiti nelagodno. Ali upravo ta nelagoda otvara zanimljivo pitanje: mora li poezija uvijek biti lijepa da bi bila dobra? Milena Marković nas podsjeća da je estetska vrijednost često upravo u sposobnosti da se ružno, banalno i bolno preobraze u umjetnički istinito.
Zbirka Pesme za žive i mrtve ne obećava da će vrijeme izliječiti sve, da će ljubav pobijediti ili da ćemo se jednog jutra probuditi mudriji i manje ranjivi. Umjesto toga, pruža nešto možda dragocjenije: prepoznavanje. Onaj neobični trenutak kada u tuđem stihu pronađemo sopstvenu sramotu, čežnju, bijes ili tugu, i shvatimo da ništa od toga nije samo naše.
I zato su ovo zaista pjesme i za žive i za mrtve, za one koji su otišli, za one koji su ostali, ali i za sve naše nekadašnje verzije koje smo usput sahranili, misleći da smo ih prerasli. Na kraju, Milena Marković ne piše da bi nas uvjerila da je život lijep. Piše kao da nas podsjeća na jednu afričku izreku koja kaže:
“Ako smrt dođe neka te zatekne živim.”
Aleksandra Lekić
