“Tek godinama kasnije shvatila sam da sam u „između dve vatre“ bila nepobediva zato što sam se odlično snalazila u tom kodu. Čitavo moje odrastanje na Dorćolu bilo je sabijeno između dve vatre, između dva naboja, koja su se sve više spajala i urastala jedan u drugi.
S jedne strane, iza zatvorenih vrata našeg doma, ćaletov neprestani, nejasni bes, a s druge – svakodnevno svedočenje naličju života, što na ulici, što u školi.
Uglavnom bih se od ćaleta sklanjala na ulicu, a od raznoraznih nepravdi – svojoj kući, koja nikad nije ni bila moja. Svaki put kad bih ušla u stan, promrzla i potresena scenama iz kraja ili škole, krenula bih da izuvam patike, i istog trena zapahnuo bi me oblak dima ćaletove „drine bez filtera“, a srce bi mi stegla neka strana, nevidljiva šaka od čelika.
Nisam mogla ni tamo ni nazad.
Dva vatrena obruča, u kojima sam se godinama prisilno borila, vremenom su postajala sve bliža jedan drugom, dok na kraju nisu srasla u univerzalno bojno polje, na kome smo ostale samo ja, sa jedne, i ja, sa druge strane.
Ta bitka u meni i dalje traje.”
“Aperkat”, Maja Iskra (2023), IK “Lom”
–
Roman “Aperkat” pročitala sam neposredno prije njegove prve promocije , održane ni manje ni više, nego u rodnoj mi Podgorici na Internacionalnom sajmu knjiga. Razgovor sa sjajnom autorkom koji je vodila pjesnikinja Dragana Gaga Tripković učinio je da se u ovaj roman još više zaljubim, pa evo i nekoliko impresija o njemu.
Ovaj roman neċe učiniti da se zaljubite u devedesete godine onako kako su izgledale u bilo kom (većem) ex Yu gradu – a ovdje je riječ o Beogradu, tačnije jednom njegovom dijelu, Dorćolu – ali će vas naučiti koliko je takve godine važno preživjeti tako da i nakon njih volite život. Poglavlje u kome je opisano kako ide pjesma “Wonderful Life” od Black-a dok okolo padaju komadi stakla u lokalu u kome nered izazivaju (sitni) kriminalci možda to najbolje ilustruje.
Neće vam pružiti upečatljive muške likove, ali će zato učiniti sjajnu stvar za sve one kojima je dovoljno rodnih stereotipa u književnosti – jer ženski likovi su ovdje prikazani kao stvarna bića, koja nemajući drugih modela i ne vjerujući u predaju, uče da se bore kroz sve što rade. Nekad metaforički, a nekada bukvalno ove djevojčice, mnogo zrelije od uzrasta koji je u knjizi opisan (9-13 godina) se bore, nekad za opstanak, nekad za sigurnost, ali uvijek za dostojanstvo i pravednost, za sebe i druge. Bore se za slabije, za nepravedno optužene, za nesrećnije od sebe. I uvijek pobjeđuju, čak i kada na prvi pogled to i ne izgleda tako.
Roman “Aperkat” će vas podsjetiti da socijalne razlike nijesu proizvod vremena u kome živimo, da su i tada granicu crtali na primjer sladoledi koje biramo – neko je morao da kupuje uvijek i samo Rumenka, a neko je imao i ima i za one malo skuplje.
Roman vas neće privući pričom o srećnoj porodici koja se bori sa besmislom godina koje su nezaustavljivom brzinom gutale sve ono što je do tada predstavljalo društvene vrijednosti. Štaviše, upoznaće vas sa bolom djece koja odrastaju “između dvije vatre” – lošeg stanja u društvu i lošeg stanja u porodici. O djevojčicama koje ne znaju za nježnost ili je se stide.
Ova knjiga vas neće ostaviti bez muzike. Od Johnny Cash-a do Davida Bowie-a provešće vas kroz muziku koja je od svog nastanka pravila razliku u životima ljudi. Kako je primijetila moderatorka podgoričke promocije romana, bilo bi zanimljivo napraviti soundtrack ovog romana. Opet, vezano za muziku, naučiće vas da nije nužno da svirate violinu da biste mogli da je nosite sa sobom iz stana u stan, iz grada u grad, svjesni da će vas nadživjeti.
Ova knjiga vam neće nuditi priče o sjajnim idolima djece koja su odrastala u 90-im. Pomenuće da su generacije njihovih roditelja slušale Edit Pjaf ili Bitlse, a njihove generacije odrasle u vrijeme Kleopatre i Minimaksa i ustvrditi:
“Direktna posledica odrastanja u tako bezumnoj i bizarnoj stvarnosti bila je ta da smo u šestom razredu osnovne svi već bili gotovo formirani ljudi. Finese karaktera brusile su se možda još koju godinu, ali stubovi čojstva su do tada ili već uveliko bili usađeni u nas ili ih nikada nije ni bilo.”
Ovaj roman neće govoriti samo o borbi, govoriće i o odustajanju kroz tešku epizodu u kojoj jedna od djevojčica pokuša da sebi oduzme život.
Ovaj roman vam neće reći da loši ljudi ne uspijevaju, ima i toga – ali da je uprkos svemu jako važno biti dobra osoba, jer onda i uspjeh i ljubav i sve što doživite na svom putu ima veću težinu i vrijednost.
Nećete se zaljubiti u sve situacije koje se odigravaju između djetinjstva i odraslog doba glavne junakinje, između Beograda i Beča (u kome ona živi kao odrasla), neke će vas natjerati da progutate knedlu – ali učiniće da se zaljubite u sve one koji odbijaju da se predaju bez borbe i da možda malo od njih pronađete u sebi.
No surrender, baby.
Aleksandra Vujisić
