“Nije tačno da se mi stari vraćamo u djetinjstvo, da se sjećamo samo najranijih događaja, najudaljenijih. Laž. Mi stari se ponekad vraćamo trenutku života u kom smo bili stvarno srećni, i tu se krijemo jer smo umorni od traženja nečeg boljeg. Ko dođe u moje godine i dalje usidren u sadašnjost taj nema trenutak sreće kojem može da se vrati. I to je mnogo tužno. Pakao. Nesreća.”
Alehandro Palomas (“Sav taj život”)
Alehandra Palomasa, španskog pisca čileanskog porijekla “upoznala” sam zahvaljujući njegovom romanu “Majka”, a zatim sam prošle godine iščitala sve njegove knjige prevedene na jezike regiona.
Iako mi se svaki roman dopao, ovog puta bih pomenula dvije njegove knjige: “Sav taj život” i “Nebo što nam ostaje”.
Reći da je “Sav taj život” psihološki roman o nekoliko generacija žena iz iste porodice – ne govori dovoljno. Ta izjava naime ne naglašava da ćete zbog njega razmisliti o svojim relacijama sa ženama iz vaše porodice, prijateljicama, poznanicama i da će vas podsjetiti koliko život može biti lijep uprkos gubitku i lomovima koje nam svima – kad tad – priredi.
Ovo je roman o sedam žena iz jedne španske porodice. Svaki je od likova originalan, ali devedesetogodišnja baka Mensija je posebna. Na momente infatilna, Mensija tvrdi da “u devedestoj godini ljudsko biće više ne zna za stid, a kada stid nestane, dolaze neprijatne istine, nedostatak svega”, pa ona zato ne štedi nikoga i istinom maše u svakoj prilici. Ona umije da se šali, ali i da održi predavanje kada je neophodno i često to čini svojim kćerkama Liji i Flaviji i unukama Bei i Ines koje “budi” na veoma specifičan način i uči ih da previše tišine nije dobro čak ni kada se pati.
Svaka od ovih žena ima za sobom autentična (lijepa i ružna) iskustva, ali ono što ih spaja jeste tragični gubitak Elene, Mensijine unuke i Lijine najstarije kćerke koja je nestala na moru. O Eleni sanznajemo samo iz onoga kako je pamte članice njene porodice, a one je opisuju kao povučenu, previše zrelu za svoje godine i zaljubljenu u more, kao mezimicu porodice, a pogotovo bakinu mezimicu.
Mensija često bolne situacije (a Elenin gubitak nije jedina takva) pokušava da razbije humorom ili tako što šokira, pa ne dajte da vas iznenade ovakvi odlomci:
“Baka: Hoću nečeg da se igram.
Bea: Odlično! Čega bi se igrala? Ne ljuti se čovječe, domine, karte, šah…?
Baka: Ne. Znam. Možemo da se igramo tajni. Da vidimo. Upravo sam se upišala u pelene.
Sada se Bein iskren, gotovo veseo smijeh prosipa po jorganu.
Baka: Da, dijete. Ja sam matora upišulja. Ali, nije to tajna.
Bea: Ah, nije?
Baka: Nije, glupačo. Tajna je da… obožavam da se upišam u gaće!”
Žene u ovom romanu pate, vole, plaču, smiju se, padaju i ustaju – ali nikada ne odustaju od života, šta god da im nosi (a to i jeste najbolji recept da se proživi vijek na zemlji), pa zato od mene velika preporuka. O njegovom nastavku – “Nebo što nam ostaje” – koji se može čitati i zasebno pišem nekom drugom prilikom.
Aleksandra Vujisić
