“Vječnost neće ništa sačuvati sem ljubavi, zato što je ona nalik na nju.”
Ðorđe Lebović
–
Teško da sam pročitala nešto bolje od autora sa područja zapadnog Balkana u 21. vijeku od romana “Semper idem” Đorđa Lebovića. Teško da sam pročitala nešto što sa toliko umješnosti prikazuje zlo, ali mu ne dozvoljava da ima glavno mjesto u knjizi. Teško da ću uskoro naići na ovako dobru knjigu – i to kažem (pišem) kao neko ko mnogo čita i teško daje ovakve sudove.
Ova knjiga predstavlja izuzetno snažan i emotivan prikaz života neposredno pred i tokom Drugog svjetskog rata, kroz perspektivu dječaka iz jevrejske porodice. Iako je knjiga nedovršena (postojao je plan za još tri poglavlja), Lebovićeva priča oslikava bogatstvo njegovih sjećanja i iskustava, započetih u dječačkoj “svaštari”. Središnji dio romana posvećen je njegovom odrastanju u Somboru, mjestu prihvatanja i tolerancije, ali i mjestu koje se nažalost suočava s dolaskom rata, antisemitskim previranjima i konačnim sunovratom.
Lebović majstorski dočarava složenost života u trenutku kada se zlo pojavljuje. Njegov stil pisanja je jednostavan, ali duboko emotivan; on se ne stidi da prikaže bol i gubitak kroz životne sudbine članova porodice i prijatelja. Upravo takav pristup omogućava čitaocu da doživi težinu njegove priče:
“- Šta znače reči ispisane iznad portala?, upitah baku.
– Znače UVEK ISTO.
– Šta je uvek isto?, pitam dalje.
– Zlo je uvek isto, kaže baka, prekrstivši se.”
Ono što “Semper idem” čini posebnim nije samo tema koju obrađuje, već i način na koji je Lebović uspio da ljudskost i humor prenese na sivo platno rata. Ova knjiga je više od prikaza stradanja; ona je omaž snazi ljudske duše, duhovitosti i sposobnosti prilagođavanja čak i u najtežim vremenima. Zato ovaj roman nećete pamtiti po ratnim strahotama koje opisuje, po prekinutim dječačkim snovima (Lebović je sa svega 15 godina završio u Aušvicu), po gubicima (u ratu je izgubio četrdeset članova uže i šire porodice) – već po jedinstvenom univerzumu glavnog lika, po posebnoj vezi sa djedom Jozefom, atmosferi sna i sugestivnosti, po duhovitosti tetka Ištvana/ Stevana, po rajskom razdobolju najranijeg djetinjstva i po bogatoj galeriji likova. Brojni članovi porodice, prijatelji, komšije, sa svojim nadimcima i jedinstvenim osobinama, ostavljaju snažan utisak koji se pamti dugo nakon čitanja.
Svako poglavlje završava Lebovićevim zapažanjima, “dopisanim” u periodu kada više nije bio dječak. To romanu dodaje još jedan sloj introspekcije, pročišćavajući sjećanja i emotivna distanciranja koja je pisac vremenom izgradio. Njegov pripovjedački glas je prirodan, kao da vam stari prijatelj prepričava svoje doživljaje. Autorova sposobnost da kroz prizmu dječijeg pogleda prikaže komplikovane odnose u porodici i razumijevanje straha i nade su izuzetni. Kroz čitav roman, Lebović nas podsjeća šta je suštinski važno:
“Svetlost ima jedno veliko oko, ali tama ima hiljadu ruku.Tama vlada s vremena na vreme; a svetlost je gospodar večnosti.”
“Semper idem” je knjiga koja će vas natjerati na razmišljanje, smijeh i suze, a oduševiti djelovima koji su napisani filmski (s obzirom na to da je Lebović bio dramaturg i scenarista, to nije neočekivano). Ali, više od toga, ovaj roman je obavezno štivo za sve one koji žele da razumiju ljudsku prirodu u vremenima krize i da se podsjete da vječnost čuva samo ono što liči na ljubav. Tako će sačuvati i ovaj roman.
Aleksandra Vujisić
