„Ljudsko društvo možda nije ništa drugo do skup ludaka.“
Nacume Soseki(“Ja sam mačka”)
–
Roman „Ja sam mačka“ Nacumea Sosekija nastao je početkom XX vijeka, u vremenu kada se Japan ubrzano modernizovao i usvajao zapadne obrasce, ali njegov glavni predmet nije jedna određena epoha. Predmet ove knjige je čovjek, biće koje sebe uvijek shvata ozbiljno.
Ton čitavog romana je uspostavljen već prvom rečenicom, a pripovjedač je mačka koja nema ime, ali zato ima izrazito visoko mišljenje o sopstvenom razumu. Taj nesrazmjer između njenog nevažnog položaja u ljudskom svijetu i aristokratske sigurnosti kojom o tom svijetu sudi glavni je izvor komičnih elemenata. Mačka ne govori samo iz životinjske perspektive; ona nastupa kao ironični filozof, kućni špijun i nemilosrdni antropolog ljudskih slabosti.
Njen gospodar, učitelj Kušami, pripada sloju obrazovanih ljudi koji mnogo razmišljaju, mnogo govore i veoma malo mijenjaju, kako u sopstvenom životu, tako i u društvu. Njegovom kućom prolaze prijatelji, učenici, samozvani poznavaoci umjetnosti i nauke, ljudi zaljubljeni u sopstvenu učenost i sopstveni glas. Njihovi razgovori razvijaju se u duge, duhovite rasprave pune citata, dosjetki i intelektualnog nadmetanja. Ispod te verbalne raskoši, međutim, često se ne nalazi ništa osim sujete, dosade i potrebe da se ostavi utisak.
U tome je Sosekijeva satira naročito precizna: on se ne ruga znanju, nego njegovoj dekorativnoj upotrebi. Njegovi junaci prisvajaju evropske ideje, umjetničke pravce i filozofske pojmove kao znakove društvenog prestiža, ne uspijevajući uvijek da ih istinski razumiju. Modernizacija u romanu zato nije predstavljena kao jednostavan napredak, već kao svojevrsna pozornica na kojoj se stari obrasci ponašanja presvlače u novo ruho. Ljudi mijenjaju rječnik brže nego svijest.
Mačka sve to posmatra iz privilegovane pozicije onoga ko je istovremeno prisutan i zanemaren. Budući da je ljudi ne smatraju ravnopravnim sagovornikom, pred njom se ponašaju slobodno, otkrivajući upravo ono što bi najradije sakrili. Ona vidi kako se taština prerušava u učenost, kukavičluk u uzdržanost, a dokolica u misaoni život. Ipak, ni mačka nije nepristrasni sudija. Njena nadmenost, sitničavost i uvjerenje da je inteligentnija od svih oko sebe čine je nalik ljudima koje ismijava. Soseki tako izbjegava jednostavnu podjelu na mudru životinju i smiješne ljude: posmatrač je obuhvaćen istom komedijom koju razotkriva.
Roman nema čvrstu fabulu u uobičajenom smislu. On se razvija kroz epizode, razgovore, digresije i komične incidente. Zbog toga ga ne treba čitati očekujući dramatične preokrete, već kao niz sve preciznijih karikatura. Njegova energija nalazi se u jeziku i perspektivi, u sudaru uzvišenog tona i banalnog događaja. Jedan običan kućni prizor može postati povod za razmatranje civilizacije, morala ili umjetnosti, dok se velika filozofska rasprava može završiti nekom sasvim tjelesnom ili prizemnom neprijatnošću.
U takvoj strukturi osjeća se i porijeklo romana iz književnog feljtona. Pojedina poglavlja djeluju kao gotovo samostalne cjeline, a sporedne rasprave ponekad potisnu samu radnju. Savremenom čitaocu ta opširnost može biti i zadovoljstvo i iskušenje. Ko traži brz roman, mogao bi se umoriti; ko prihvati Sosekijev ritam, otkriće tekst koji se čita kao duga, inteligentna i povremeno apsurdna salonska komedija.
Ispod humora ipak postoji dublja melanholija. Likovi govore mnogo jer ne uspijevaju da uspostave stvarnu bliskost. Njihova učenost ne spašava ih od usamljenosti, nesigurnosti i svijesti o sopstvenoj nevažnosti. Mačka njihove rituale posmatra s podsmijehom, ali čitalac postepeno naslućuje da su smiješni upravo zato što su ranjivi. Soseki ih ne štedi, ali ih i ne odbacuje u potpunosti.
„Ja sam mačka“ stoga nije samo duhovita knjiga o mački koja komentariše ljude. To je roman o društvu uhvaćenom između tradicije i modernosti, o inteligenciji pretvorenoj u društveni ukras i o vječitoj ljudskoj potrebi da sopstvenom haosu damo dostojanstveno ime. Više od jednog vijeka nakon nastanka, njegova ironija nije izgubila oštrinu. Promijenili smo predmete kojima se hvalimo, riječi kojima prikrivamo nesigurnost i pozornice na kojima izvodimo predstave o sopstvenoj važnosti, ali mačka bi nas i danas razotkrila bez većih poteškoća.
Aleksandra Lekić Vujisić
