„Vidi me, Gospode,
vozim bicikl u nepropisnom smjeru,
pjevam naglas između 14 i 17.
Udari me nekada po džepu,
nekada po jeziku.
Svaka je modrica jedno buduće nebo.
Ne gledaj mi kroz prste,
upri u mene bar jedan od deset kažiprsta.
Takni me: za kaznu biću još jednom nov čovjek.“
— Judita Šalgo (Sabrane pjesme)
–
Nekada su nam knjige potrebne da bismo u njima pronašli ljepotu, utjehu ili prepoznavanje. „Sabrane pjesme“ Judite Šalgo od čitaoca traže nešto više: spremnost da se odreknemo sigurnih značenja i prihvatimo poeziju kao prostor mišljenja, sumnje i neprekidnog preispitivanja jezika. Ovo nije knjiga koja zavodi čitaoca dopadljivošću. Ona ga najprije uznemiri, zatim intelektualno izazove, a tek onda mu otkrije svoju neobičnu, oporu ljepotu.
U jednom tomu objedinjene su tri zbirke — „Obalom“, „67 minuta naglas“ i „Život na stolu“ koje su nastajale tokom četvrt vijeka.
Takav vremenski raspon omogućava nam da pratimo razvoj jedne poetike, ali ne i jednostavnu, pravolinijsku evoluciju. Judita Šalgo ne napušta ranije pjesničke glasove da bi pronašla neki konačni i sigurniji. Ona ih rastavlja, ispituje i dovodi u pitanje, kao da svaka nova pjesma provjerava da li je poezija još uvijek moguća i šta se uopšte smije nazvati pjesmom.
Već naslov prvog ciklusa, „Obalom“, nagovještava jedan od temeljnih položaja ove poezije: postojanje na granici. Obala nije ni sasvim kopno ni sasvim voda; ona je mjesto dodira, razdvajanja i promjene. U skladu s tim, lirski subjekt Judite Šalgo često postoji između ličnog i kolektivnog, tijela i jezika, intime i istorije, pripadanja i izmještenosti. Taj subjekt ne govori iz stabilnog utočišta. On se dijeli, posmatra sebe sa strane, mijenja perspektivu i odbija da bude sveden na jednu biografiju, jednu ulogu ili jedno tumačenje.
U „67 minuta naglas“ poezija se vidljivo približava eksperimentu, ali eksperiment kod Judite Šalgo nikada nije puka demonstracija pjesničke domišljatosti. Rastavljanje rečenice, pomjeranje interpunkcije, ponavljanja, neočekivani rezovi i sudari različitih registara pokazuju da jezik nije nevino sredstvo kojim prenosimo već gotove misli. Naprotiv, jezik oblikuje ono što možemo misliti i reći, ali nas istovremeno ograničava. Zato se njena pjesma često ponaša kao da pokušava da uhvati samu sebe na djelu: izgovara tvrdnju, zatim je podriva; uspostavlja značenje, pa ga već u narednom stihu dovodi u sumnju.
Iza te jezičke igre ipak nema hladnoće. Ove pjesme duboko su povezane sa tijelom — ženskim, ranjivim, željenim, disciplinovanim, posmatranim i izloženim tijelom. Kod Judite Šalgo tijelo nije samo pjesnička tema nego mjesto na kojem se ukrštaju privatno iskustvo i društvene naredbe. U njemu se talože obaveze, strahovi, očekivanja, porodične uloge i istorijska sjećanja. Žensko iskustvo ovdje nije predstavljeno kao zatvoren, unaprijed objašnjen identitet, nego kao prostor stalnog pregovaranja između onoga što žena jeste i onoga što joj je propisano da bude.
Posebna vrijednost ove poezije nalazi se u načinu na koji svakodnevno pretvara u filozofsko, ne oduzimajući mu materijalnost. Sto, soba, kućni poslovi, hrana, predmeti i pokreti tijela nisu samo simboli koji treba da nas odvedu prema nečemu „uzvišenijem“. Oni ostaju konkretni i obični, ali upravo u toj običnosti otkrivaju svoju složenost.
„Život na stolu“ može se čitati i kao slika svijeta izloženog pogledu kako bismo ga analizirali. Međutim, čim pomislimo da smo ga razumjeli, taj život se pomjeri, poremeti raspored i izmakne konačnoj definiciji.
Šalgo pritom posjeduje izrazito ironičnu inteligenciju. Njena ironija nije način da se pjesnikinja izdigne iznad svijeta, već odbrana od velikih riječi, gotovih istina i patetičnih poza. Ona zna koliko književnost može biti sklona sopstvenoj važnosti, pa neprestano ispituje i položaj pjesnika, autorstvo i samu ideju umjetničke originalnosti. Pjesma zato više nije nedodirljivi predmet ljepote, već živo i pomalo neposlušno biće koje se može prekrajati, osporavati, izgovarati naglas i vraćati svakodnevnom životu.
Zbog toga „Sabrane pjesme“ djeluju iznenađujuće savremeno. Pitanja identiteta, ženskog autorstva, granica jezika, fragmentarnosti iskustva i odnosa privatnog prema političkom danas su možda vidljivija nego u vrijeme kada su ove pjesme nastajale. Ipak, savremenost Judite Šalgo ne počiva samo na temama koje je rano otvorila. Ona se prije svega nalazi u njenom odbijanju da čitaocu ponudi udobnu poziciju i konačan odgovor.
Ovo nije knjiga koju treba čitati u jednom dahu. Neke pjesme pružaju otpor, neke se otvaraju tek poslije drugog ili trećeg susreta, a neke ostaju namjerno nedovršene u našem razumijevanju, ali upravo je u tome njihova snaga. Judita Šalgo ne piše poeziju da bi nam potvrdila ono što već znamo. Ona nas suočava sa pitanjem koliko su naše riječi zaista naše, koliko su naši identiteti cjeloviti i šta ostaje od iskustva kada ga pokušamo uredno smjestiti u jezik.
„Sabrane pjesme“ zato nisu samo pregled jednog značajnog pjesničkog opusa. One su zapis o neprekidnoj borbi između života i oblika koji mu namećemo. U toj borbi pjesma ne odnosi konačnu pobjedu, ali ostaje budna, nepokorna i dovoljno hrabra da vlastite granice pretvori u temu. I možda najvažnije: kod Judite Šalgo poezija nije ukras stvarnosti, ona je mjesto na kojem stvarnost prestaje da se podrazumijeva.
Aleksandra Lekić Vujisić
