„Ako mi kažu da pogledam desno, potpuno nenamerno, ja ću po pravilu uvek pogledati levo. Dođe mi ponekada da se izvinim zbog toga, ali to je moja priroda, pa bilo to dobro ili rđavo. Trebalo bi da na svetu smeju da postoje razne prirode.”
Haruki Murakami (“Pisac kao profesija”)
–
Sa stvaralaštvom Harukija Murakamija sam se upoznala davno i prva knjiga koju sam pročitala bila je “Igraj, igraj, igraj”, koja mi je – iako ne jedna od njegovih najpoznatijih – i danas jedna od najdražih. Bilo je to davne 2005. godine.
Njegove knjige mi se dopadaju jer umije da od usamljenosti napravi čitav jedan kosmos, a od svakodnevice nešto što uspješno kombinuje san, muziku i blagu jezu. U njegovim knjigama najvažnije stvari se često događaju u prostoru između stvarnosti i onoga što ne umijemo da objasnimo. Njegova djela puna su tišine, melanholije i neobične nježnosti prema ljudskim nesavršenostima i pukotinama. U njima misterija ne mora da bude razriješena da bi bila istinita.
Zato me neizmjerno obradovala njegova knjiga (koju sam, nekim čudom, propustila da ranije pročitam) “Pisac kao profesija”. U njoj se autor ne trudi da objasni kako nastaje književnost, ali nas gotovo usput, natjera da se zapitamo zašto ona nastaje.
Da odmah razjasnimo: ovo nije priručnik za buduće pisce, niti zbirka velikih književnih mudrosti. Poznato je da je Murakami mnogo zanimljiviji kada govori jednostavno, pa i ovdje ta neposrednost pomaže da nam jasno približi temu: o pisanju govori kao o poslu koji zahtijeva dar, ali još više disciplinu, samoću, izdržljivost i spremnost da se godinama ulaže veliki trud u nešto čiji se rezultat ne može unaprijed predvidjeti.
Možda je upravo u tome najveća vrijednost ove knjige. Murakami razgrađuje romantičnu predstavu o piscu kao čovjeku koji čeka nadahnuće, neku vrstu književnog munjevitog udara, a zatim zapisuje ono što mu se ukazalo. Umjesto toga, pred nama je pisac koji ustaje rano, sijeda za sto, trči, pliva, ponavlja isti ritual i vraća se rečenici sve dok od nje ne napravi ono što smatra prihvatljivim. Književnost tako postaje manje pitanje genija, a više pitanje karaktera.
Ipak, Pisac kao profesija nije lišena Murakamijeve prepoznatljive distance. Kao pisac on ne pokušava da nam se dopadne. Ne gradi mit o sebi, ali ga i ne ruši. Naprotiv, kroz miran i gotovo nenametljiv ton, otkriva koliko je njegov književni identitet pažljivo izgrađen: usamljenost, trčanje, muzika, rutina, mačke, putovanja, odstupanje od književne hijerarhije, sve ono što je vremenom postalo dio njegovog svijeta.
Posebno je zanimljiv njegov odnos prema književnoj kritici, nagradama i književnim krugovima. Murakami ne skriva da mu je više odgovaralo da gradi vlastiti put nego da se uklapa u postojeće književne obrasce. U tome ima nečeg vrlo savremenog: pisac nije nužno onaj koji pripada nekoj književnoj školi, već onaj koji uspijeva da izgradi sopstveni prostor.
Ali, možda je najvažnija stvar koju ova knjiga govori zapravo nešto mnogo šire od same književnosti: ozbiljan odnos prema sopstvenom talentu podrazumijeva rad. Murakami nam poručuje da je talenat tek početak, a sve nakon toga dio svakodnevice.
Murakami zato pisanje upoređuje sa sportom: potrebno je trenirati, razvijati izdržljivost, prihvatiti periode stagnacije i nastaviti čak i onda kada nema aplauza. Pisac mora imati sposobnost da dugo bude sam sa sobom, što je često mnogo teži zadatak nego što to na prvi pomen zvuči.
Upravo zbog toga ova knjiga može biti zanimljiva i onima koji nikada nijesu pisali. Iza priče o profesiji pisca krije se priča o bilo kom ozbiljnom stvaralačkom radu: kako ostati vjeran onome što radiš kada nema neposredne potvrde da to vrijedi, kako sačuvati vlastiti glas u svijetu koji stalno proizvodi nove atrakcije i kako od talenta napraviti svakodnevni posao.
Pisac kao profesija nije Murakamijeva najbolja knjiga zato što nam otkriva neku tajnu o književnosti. Njena vrijednost je upravo je u nečem sasvim suprotnom: ona nam pokazuje koliko tajne zapravo nema; iza svake knjige stoje sati za stolom. Iza jedne rečenice desetine drugih koje su odbačene. Iza književnog života, godine ponavljanja i ispravljanja.
Možda je zato najzanimljivija poruka ove nepretenciozne knjige jednostavna: ako ste mislili da ste postali pisac u trenutku kada je rukopis gotov, prevarili ste se. Pisac je onaj koji se nanovo vraća svom stvaralaštvu, usavršava se, gradi svoje rituale, ulaže veliki trud, ostaje dosljedan svom talentu, ali i uporan u održavanju stečenih navika. A to je, na kraju, manje priča o književnosti, a više o načinu na koji biramo da živimo.
Aleksandra Lekić Vujisić
