“Tad gledam u zvijezde,
pijem pivo,
češkam psa
i slavim ovu komediju od života, koju niko ne treba
da shvati ozbiljno.
Znam neke ljude koji su rano poludjeli
od ozbiljnosti.”
(Iz pjesme “Bratu koji se nikada nije rodio” – zbirka “Guida Turistica”)
–
Nije naročito teško pisati o svijetu koji nam se dopada. Mnogo je teže pronaći književni izraz za onaj u kojem živimo, a s kojim ne uspijevamo da se pomirimo. Upravo to je polazište za poeziju Pavla Gligorovića. Njen pokretač nije potreba da se stvarnost uljepša, već da se, uprkos svemu što je čini nepodnošljivom, o njoj govori bez pretvaranja.
U zbirci „Turistički vodič“ čitalac se susrijeće s pjesničkim glasom koji podjednako dobro poznaje gorčinu razočaranja i ljekovitost ironije. Gligorović ne zauzima pozu usamljenog mudraca koji je prozreo svijet, niti pokušava da svoje iskustvo predstavi kao izuzetno. Naprotiv, ono što njegovim pjesmama daje uvjerljivost jeste odsustvo potrebe za samouzdizanjem. Pjesnički subjekt ne nastoji da bude bolji, plemenitiji ili dosljedniji nego što čovjek zaista može biti. On priznaje vlastite slabosti, protivrečnosti i poraze, često ih izlažući sa istom onom nemilosrdnom duhovitošću kojom posmatra druge.
Takav odnos prema sebi i svijetu određuje i karakter Gligorovićevog pjesničkog jezika. Njegov izraz nije opterećen nastojanjem da po svaku cijenu bude uzvišen. Naprotiv, približava se živom govoru, neposrednosti, naglim promjenama raspoloženja i sposobnosti da se najteže stvari saopšte gotovo usput. Iza te prividne jednostavnosti, međutim, često se otvara drugi plan značenja. Jedna svakodnevna situacija može prerasti u razmišljanje o prolaznosti, a naizgled neobavezna opaska dobiti težinu mnogo ozbiljnijeg egzistencijalnog zaključka.
Važno mjesto u zbirci zauzima osjećanje nepripadanja. Ono nije vezano isključivo za određenu sredinu ili istorijske okolnosti, već proizlazi iz dubljeg sukoba između pojedinca i pravila po kojima je savremeni život organizovan. Gligorovićev čovjek ne pristaje lako na ponuđene odgovore. Sumnjičav je prema velikim riječima, kolektivnim zanosima, društvenim ulogama i obećanjima koja se uporno ponavljaju, iako ih stvarnost jednako uporno demantuje. Njegova pobuna najčešće nije glasna ni herojska. Ona se ostvaruje kroz ironijski otklon, kroz odbijanje da učestvuje u opštem pretvaranju i, konačno, kroz samu mogućnost da o tome slobodno govori.
Ipak, bilo bi pogrešno ovu poeziju posmatrati prvenstveno kao izraz ogorčenosti. Ispod njene skeptične površine postoji snažna potreba za bliskošću. Upravo u trenucima kada se kritički odnos prema svijetu povuče pred konkretnim ljudskim iskustvom, Gligorovićevi stihovi otkrivaju svoju najosjetljiviju stranu.
Pjesme „A šta ako ne želim biti spašen“ i „Bratu koji se nikad nije rodio“ povezuje radikalno nepristajanje na društveno propisane obrasce postojanja, ali i ironijska svijest o apsurdu ljudskog života. U prvoj pjesmi Gligorović dovodi u pitanje samu ideju spasenja, naročito onda kada ona podrazumijeva prilagođavanje kolektivu, prihvatanje tuđih istina i odricanje od prava na vlastitu različitost. U drugoj, kroz zamišljeni lik nerođenog brata, gradi svojevrstan antipod pjesničkom subjektu: čovjeka koji bi, prema svim društvenim mjerilima, bio uspješan, ostvaren i poželjan, ali čija se egzistencija iscrpljuje u materijalnom blagostanju, konformizmu i odsustvu istinske individualnosti. U oba slučaja ono što društvo prepoznaje kao normalnost, uspjeh ili spasenje pjesnik razotkriva kao mogući oblik duhovnog poraza. Njegov otpor, međutim, nije zasnovan na uvjerenju o vlastitoj superiornosti, već na potrebi da sačuva slobodu da bude nesavršen, neprilagođen i protivrječan. Otuda humor, groteska i autoironija postaju mnogo više od stilskih postupaka: oni su način da se podnese besmisao i istovremeno odbaci njegova lažna ozbiljnost. Dok prva pjesma postavlja pitanje ima li iko pravo da čovjeka spasava protiv njegove volje, druga sugeriše da bi možda najveća nesreća bila postati upravo ono što se od njega očekuje. Zajednički imenitelj ovih pjesama jeste odbrana autentičnog, makar i nesavršenog života od društveno nagrađivane, ali duhovno prazne egzistencije.
Važno je osvrnuti se i na motiv gradova koji u Gligorovićevoj poeziji nijesu samo mjesta radnje. Podgorica, Ohrid, Saranda, Krf i drugi prostori pojavljuju se kao dijelovi jednog iskustvenog svijeta u kojem se privatna sjećanja susrijeću s kulturnim i istorijskim nasljeđem. Međutim, pjesnik ne pokušava da njihove posebnosti pretvori u slikovite književne dekoracije. Njega manje zanima ono što bi putnik mogao zapaziti, a mnogo više ono što čovjek u određenom prostoru proživi, izgubi ili ponese sa sobom.
Otuda i naslov „Turistički vodič“ dobija jedinstveno značenje: stvarnost se ne može upoznati samo posmatranjem njenih znamenitosti, kao što se ni ljudski život ne može razumjeti na osnovu njegovih spoljašnjih obilježja.
Jedna od vrijednosti ove zbirke leži u njenoj sposobnosti da uspostavi ravnotežu između individualnog iskustva i šire društvene slike. Istorija ovdje nije daleka pozornica velikih događaja, nego sila čije se posljedice osjećaju u svakodnevnim odnosima, navikama, strahovima i očekivanjima. Pojedinac možda nema mogućnost da promijeni okolnosti u kojima živi, ali zadržava pravo da im se suprotstavi vlastitim mišljenjem. U tom smislu Gligorovićeva poezija posjeduje izraženu etičku dimenziju, premda se ona nikada ne pretvara u pouku. Pjesnik ne propisuje kako treba živjeti. On radije pokazuje koliko je teško živjeti a ne iznevjeriti sebe.
Ono što ovu pjesničku knjigu čini zanimljivom jeste i njena unutrašnja neujednačenost u najboljem značenju te riječi. Nježnost se smjenjuje sa zajedljivošću, rezignacija sa prkosom, a ozbiljnost sa humorom koji ponekad djeluje kao posljednja raspoloživa odbrana. Takva osjećajna raznolikost ne narušava cjelinu zbirke: naprotiv, daje joj osoben ritam i čuva je od jednoličnosti. Čovjek koji govori iz ovih stihova nije sveden na jedno raspoloženje, jednu istinu ili jednu verziju sopstvenog bića.
Činjenica da je zbirka „Turistički vodič” objavljena u Italiji značajna je upravo zbog te slojevitosti i originalnosti. Premda nastaje iz prepoznatljivog kulturnog i društvenog konteksta, ova poezija ne zahtijeva posebno poznavanje Balkana da bi bila razumljiva. Usamljenost, razočarenje, privrženost, nemoć pred prolaznošću i potreba za ličnom slobodom iskustva su koja se, u različitim oblicima, prepoznaju u svakom jeziku. Njena univerzalnost nije ostvarena odricanjem od vlastite sredine, već sposobnošću da se o opšteljudskim pitanjima govori iz konkretnih životnih okolnosti.
Za mene lično je ova knjiga posebna i zbog njenog prevođenja na italijanski jezik. Rad na „Turističkom vodiču“ omogućio mi je da se poeziji vratim iz drugačije perspektive, pažljivije osluškujući ono što čitalac često prima spontano: ton, ritam, ironiju i granicu između ozbiljnog i komičnog. Prevođenje me je podsjetilo da prividna jednostavnost pjesničkog izraza može biti jedna od njegovih najvećih zamki. Kako prenijeti rečenicu koja snagu duguje upravo tome što djeluje kao da je izgovorena usput? I kada prevodilac treba da interveniše, a kada da se suzdrži od potrebe da tekst učini jasnijim nego što on želi da bude?
Ta pitanja otvaraju i širu dilemu o prevodilačkoj hrabrosti: gdje se završava vjernost izvornoj verziji, a počinje sloboda neophodna da bi se u drugom jeziku sačuvali duh i neposrednost teksta? Ni doslovnost sama po sebi nije garancija vjernosti: riječ može ostati ista, a da se izgube njen ton, ironija ili ona neuhvatljiva mješavina humora i očaja koja joj daje smisao. Rad na ovoj zbirci pokazao mi je koliko je važno sačuvati autorovu slobodu da bude protivrječan, duhovit ili nedorečen. Ako sam tokom prevođenja nešto naučila, onda je to da ponekad upravo ono što bismo kao čitaoci najradije razjasnili čini tekst živim i posebnim.
Gligorović ne nastoji da čitaoca zadivi velikim otkrićima. Njegova poezija djeluje na drugačiji način: podsjeća nas na ono što dobro znamo, ali rijetko uspijevamo tako jasno da izgovorimo. Ona ne obećava da će razriješiti naše nedoumice niti da će nas pomiriti sa svijetom. Njena snaga je u tome što pokazuje da i neslaganje, sumnja, gubitak i neispunjena očekivanja mogu postati prostor stvaralačke slobode.
Na kraju, „Turistički vodič“ ostavlja utisak knjige u kojoj pjesnik ne pokušava da pronađe konačan odgovor na pitanje kako živjeti. Mnogo mu je važnije da sačuva pravo da to pitanje neprestano postavlja, možda i zato što čovjek najviše govori o sebi upravo onda kada odbije da bude ono što se od njega očekuje.
Aleksandra Lekić Vujisić
