„Posjedujem stalnu svijest o tome da je sve što dodiruje moju ličnost i moj život jedinstveno i da će se uvijek odlikovati izuzetnom, potpunom i eksplozivnom prirodom.“
Salvador Dali (“Dnevnik genija”)
–
Postoje umjetnici koji stvaraju djela i postoje oni koji od sopstvenog života pokušavaju da stvore najveće među njima. Salvador Dali pripada ovoj drugoj, znatno rjeđoj vrsti. U Dnevniku genija on ne bilježi svakodnevicu da bi je sačuvao od zaborava, već da bi je preobrazio u još jednu verziju mita o sebi. Zato ovu knjigu ne treba čitati kao pouzdanu autobiografiju, nego kao produžetak njegove umjetnosti.
Zapisi obuhvataju razdoblje od 1952. do 1963. godine, ali vrijeme kod Dalija nije uređeno prema zakonima klasičnog dnevnika. Datumi postoje, događaji se smjenjuju, pojavljuju se Gala, susreti, putovanja, slikarstvo, novac, hrana i tjelesne tegobe, ali sve prolazi kroz svijest koja ne priznaje granicu između činjenice, fantazije i predstave.
Sam naslov otvoreno određuje ton knjige: Dali ne pita da li je genije niti pokušava da nas u to ubijedi argumentima. On soostvenu genijalnost predstavlja kao početnu činjenicu. Takva samouvjerenost može djelovati komično, iritantno ili oslobađajuće, a ponekad sve troje istovremeno. Njegova megalomanija toliko je dosljedna da prestaje da bude obična taština i postaje svojevrsna poetika. „Dali“ više nije samo čovjek koji piše, nego brižljivo izgrađen lik: ekscentričan, nepristojan, grandiozan i potpuno svjestan uticaja na publiku.
Upravo u tome je i najzanimljiviji paradoks ove knjige. Autor neprekidno govori o sebi, ali se iza obilja intimnih pojedinosti stvarni čovjek često uspješno skriva. Što nam više otkriva, to manje možemo biti sigurni da smo mu se približili. Egzibicionizam ovdje nije suprotan tajnovitosti, on je njen najefikasniji oblik. Dali se razotkriva unaprijed, pretjerano i teatralno, kako niko drugi ne bi dobio priliku da ga definiše drugačije od onoga kako on želi ili smatra da treba da bude viđen.
Njegovi zapisi slobodno prelaze iz razmišljanja o slikarstvu u opise hrane, sna, izmeta, novca, religije, nauke ili erotike. Kod njega važno i nevažno ne postoje kao odvojene kategorije. Tijelo je jednako vrijedno pažnje kao umjetnost, probava gotovo koliko i metafizika. U tome ima namjerne provokacije, ali i ozbiljnog uvjerenja da umjetnik ne smije odbaciti nijedan dio iskustva. Dali želi da obuhvati sve: ono uzvišeno, odbojno, banalno i smiješno. Njegova estetika ne služi tome da očisti stvarnost; ona je uvećava nevidljivom lupom sve dok ne postane groteskna.
Ispod verbalne raskoši ipak se otkriva izrazito disciplinovan stvaralac. Slika o neuračunljivom ekscentriku samo je djelimično tačna. Dali razmišlja o tehnici, tradiciji i mjestu umjetnika u istoriji sa sviješću čovjeka koji tačno zna koliko su rad i samopromocija povezani. Njegov odnos prema drugim umjetnicima često je zajedljiv i hijerarhijski: dijeli presude, ruši autoritete i uspostavlja sopstvene kanone. Posebno mjesto daje Velaskezu, dok ni Pikaso, Matis, Tarner, Polok i Bunjuel ne izmiču njegovim subjektivnim procjenama.
Gala je stalno prisutno središte te samostvorene vasione. Dali je predstavlja kao muzu, zaštitnicu, ljubav, praktičnu silu i gotovo mistično biće. Međutim, čak i kada govori o njoj, govori unutar vlastite mitologije. Gala je istovremeno stvarna žena i figura koju je ugradio u legendu o sebi. Njihov odnos zato u knjizi ne upoznajemo spolja, u njegovoj svakodnevnoj složenosti, nego kroz Dalijevu potrebu da ljubav pretvori u još jedan dokaz sopstvene izuzetnosti.
Dnevnik genija nije ujednačena knjiga. Pojedini zapisi djeluju prodorno i lucidno, drugi kao privatne dosjetke čija vrijednost se mjeri čitaočevim strpljenjem. Dali zna da bude fascinantan, ali i zamoran; duhovit, ali i samodopadan; briljantan, ali i namjerno neukusan. Ipak, bilo bi pogrešno te protivrječnosti smatrati manama koje su se autoru slučajno omakle. One čine samu strukturu njegove ličnosti i umjetnosti.
Najveća vrijednost knjige možda i nije u tome što nam pojašnjava Dalijeve slike. Ona pokazuje kako raste umjetnička ličnost: kako čovjek bira vlastite opsesije, uvećava svoje osobine, pretvara slabosti u zaštitni znak i pažljivo briše granicu između stvarnog života i predstave. Mnogo prije savremene kulture ličnog brenda, Dali je razumio da javnost ne pamti samo djelo već i figuru koja ga stvara.
Zato poslije čitanja ostaje pitanje koje prevazilazi njegovu neobičnu biografiju: koliko umjetnik mora vjerovati u sopstvenu izuzetnost da bi stvorio nešto novo, a kada ta vjera postaje zatvor iz kojeg više ne može izaći? Dali na to ne odgovara. On nam, dosljedno sebi, ostavlja spektakl umjesto odgovora.
Dnevnik genija preporučuje se čitaocima koji su spremni da autora istovremeno shvate ozbiljno i da mu se smiju, jer Dali je najzanimljiviji upravo tamo gdje ne možemo odlučiti da li pred sobom imamo velikog umjetnika koji glumi ludaka ili izvanredno proračunatog izvođača koji je i sopstvenu genijalnost pretvorio u nadrealističko djelo.
Aleksandra Lekić Vujisić
