“Kao larva koji pravi svoju čauru, čitam da bih stvorio oklop. Tu i tamo, lice mi se ispruži da zagrizem list. Postoji portret dečaka koji sedi u žbunju, od Endrua Vajta. Ima kapu od rakuna i ruke su mu obavijene oko skupljenih nogu. Nosi čizme i čini se da ima farmerke. Izgleda kao da nešto krije. Lice snažno izranja iz portreta prema tebi; nadilazi sve ostalo, kao lica kod Klimta. Snagu lica obuzdava samo monotonija trave, grmlja. Stabljike se ukrštaju i leže u izlomljenoj vertikali, toliko njih. Nasuprot tome, lice koje deluje kao da upija sve to. Oduvek sam osećao da je to portret mene kao dečaka.“
Autoportet – Džesi Bol
Knjige koje pripovijedaju o nečijem životu najčešće ga uredno dijele na djetinjstvo, sazrijevanje, ljubavi, gubitke i prelomne trenutke. S vremena na vrijeme, pojave se i oni likovi koje život zatekne nespremne, u papučama, među sitnicama koje nijesu stigli da uljepšaju. Autoportret Džesija Bola pripada ovoj drugoj, mnogo rjeđoj vrsti autobiografije.
Sam naslov obećava da ćemo prvo upoznati autorovo lice, ali Bol čitaocu ne nudi klasičan portret. Nema ovdje pažljivo odabranog svijetla, povoljnijeg profila niti poza u kojima čovjek želi da ostane zapamćen. Umjesto toga, autor iznosi niz tvrdnji, uspomena, sklonosti, strahova, fizičkih osobina, neobičnih uvjerenja i naizgled usputnih zapažanja. Jedna rečenica može govoriti o smrti, sljedeća o nekoj svakodnevnoj navici, treća o ljubavi ili književnosti, a četvrta o tijelu, životinji ili događaju iz djetinjstva. Između njih nema objašnjenja ni mostova. Upravo zato počinjemo da ih gradimo sami.
“Autoportret” je knjiga bez uobičajene radnje, ali nije knjiga u kojoj se ništa ne događa. Događa se čovjek – neprekidno, protivrječno, često smiješno i ponekad bolno. Autor ne pokušava da od svojih iskustava napravi veliku i skladnu životnu priču, ne proglašava svaki ožiljak sudbinskim udarcem, niti svaku uspomenu presudnim događajem. Sve dobija gotovo jednako pravo glasa: ono što ga je obilježilo i ono čega se sjetio možda samo zato što je, dok je pisao, na trenutak isplivalo iz prošlosti vođeno asocijacijom.
Takav postupak u početku može djelovati kao nasumično pretresanje džepova. Međutim, što više čitamo, jasnije osjećamo da se upravo iz tog nereda pojavljuje jedna vrlo određena ličnost. Ne upoznajemo je hronološki, nego intuitivno, onako kako upoznajemo ljude u stvarnom životu: kroz njihove digresije, nelogičnosti, ponavljanja, odbojnosti, male nježnosti i rečenice koje izgovore ne sluteći koliko su se njima otkrili.
Bolov glas je neposredan, suv i razoružavajuće iskren. Čak i kada govori o teškim stvarima, rijetko poseže za patetikom. Njegov humor pojavljuje se iznenada, na mjestima na kojima ga ne očekujemo. Zbog toga knjiga istovremeno ostavlja utisak ispovijesti i neobičnog razgovora sa čovjekom koji odbija da se predstavi onako kako pristojnost nalaže.
Posebna vrijednost knjige leži u tome što pokazuje koliko je identitet nestabilan. Čovjek nije samo ono što mu se dogodilo, niti samo ono što misli o sebi. On je i ono što voli bez jasnog razloga, čega se stidi, šta pogrešno pamti, on je svi ljudi kojima je pomogao i ono pred čim je pobjegao. Ličnost se ovdje ne gradi kao spomenik nego kao gomila predmeta na stolu. Tek kada se odmaknemo, među njima prepoznajemo nečiji život.
Naravno, ovakva forma može biti i najveća prepreka čitaocu. Ko očekuje zaplet, razvoj događaja i osjećaj da knjiga nekuda vodi, mogao bi se osjetiti izgubljeno. Pojedine misli ostaju zatvorene u autorovoj privatnoj logici, a ritam nabrajanja povremeno prijeti da postane jednoličan. Ipak, ta zatvorenost nije mana koju bi trebalo ukloniti, već dio iskustva: nijednog čovjeka ne možemo do kraja objasniti, čak ni onda kada nam govori o sebi.
Autoportret se može pročitati brzo, ali se ne završava brzo. Nakon posljednje stranice javlja se gotovo neodoljiva potreba da čitalac sastavi sopstveni autoportret: ne od podataka koje bi stavio u biografiju, već od čudnih, sitnih istina koje obično prećutkuje. Koju životinju pamti? Koji zvuk ne podnosi? Kada je postupio kukavički? Koga još voli? Koje uvjerenje ne može da opravda, a ipak ga ne napušta?
U tome je možda najdublji učinak ove neobične knjige. Džesi Bol piše o sebi, ali nas neprestano vraća nama samima. Njegov portret nije ogledalo u kojem ćemo vidjeti njegovo lice, već površina na kojoj se, sasvim nenajavljeno, pojavljuje naše.
Aleksandra Vujisić
