“Sve je ovo varka, Moja, shvati to, ljudi koji misle svojom glavom, ljudi koje žele znanje, ljudi koji se bave naukom i umjetnošću, treba što prije da nestanu iz ove zemlje: istrulićeš ovdje, Moja, ne znam zašto si se uopšte vraćao, to što si smislio da pokreneš neke drugačije novine je pravi biser, najobičnija glupost iz tvoje usijane glave koja odbija da vidi realnost.”
–
Ukoliko vam je potrebna knjiga koja će vam pomoći da razumijete zašto nam je od svijeta ponekad muka onda je “Gađenje – Tomas Bernhard u San Salvadoru” Orasija Kasteljanosa Moje pravi izbor.
Roman je kratak, ali jezički i sadržajno prilično bogat. Njegov junak Vega vraća se iz Kanade u rodni Salvador zbog majčine smrti i nekoliko porodičnih obaveza, sa mučnom željom da što prije ode iz svog rodnog mjesta. Susret sa starim prijateljem Mojom postaje okvir za dugu ispovijest, odnosno monolog u kojem se nižu prezir, ironija, bijes i razočarenje. I upravo tu otkrivamo jednu od najvećih snaga ove knjige: ono što bi kod slabijeg pisca lako postalo obična društvena pamfletistika, kod Moje prerasta u precizno oblikovanu književnu strategiju.
Podnaslov Tomas Bernhard u San Salvadoru nije samo duhovita aluzija. Kao i Bernhardovi junaci, Vega govori iz pozicije čovjeka koji se istovremeno osjeća superiornim prema sredini iz koje je potekao i duboko obilježen njome. Njegovo gađenje nije samo gađenje prema drugima; ono je i nemoć da se od vlastitog porijekla zaista pobjegne.
U tome je možda i najzanimljivija ironija knjige. Vega je otišao iz Salvadora, ali Salvador nije nikada napustio njegovo biće. Što ga više prezire, to je očiglednije koliko ga poznaje. Njegova netrpeljivost prema provincijalizmu, nasilju, korupciji, licemjerju, kultu sile i kolektivnom samozavaravanju zapravo je moguća upravo zato što govori iznutra. On nije turista zgrožen egzotikom jedne tuđe zemlje. On je povratnik koji prepoznaje ono što bi najradije prestao da prepoznaje.
Moja pritom ne štedi gotovo nikoga, kritikujući političke elite, ratne veterane, kriminalce, malograđane, intelektualce, medije, potrošačku kulturu; u ovom djelu sve postaje materijal za njegovu satiru. Salvador tako prestaje da bude država i postaje književni model društva koje je izgubilo sposobnost da se pogleda u ogledalo. Zbog toga knjiga, iako duboko ukorijenjena u salvadorski istorijski i politički kontekst, lako proizvodi neugodan osjećaj bliskosti i kod čitalaca sa svih strana svijeta gdje su ove pojave prisutne.
Najveća vrijednost romana, međutim, nije u tome što će se čitalac složiti sa Vegom. Naprotiv. Njegov monolog je toliko pretjeran, zajedljiv i neumoljiv da nas povremeno tjera da se zapitamo nije li i samo gađenje postalo oblik taštine. Vega prezire društvo koje ga okružuje, ali njegov prezir ponekad poprima gotovo aristokratsku samodovoljnost. I upravo tu Moja postaje zanimljiviji od svog junaka: on ne daje jednostavan odgovor na pitanje ko je u pravu. Umjesto toga, pušta da se glas njegovog pripovjedača sudari sa čitaočevim osjećajem za mjeru.
Bernhardovski postupak je ovdje zato više od imitacije stila. Rečenica postaje oružje. Ponavljanje pojačava bijes, pretjerivanje proizvodi humor, a humor otvara prostor za nešto mnogo ozbiljnije, za nelagodu. Čitalac se smije, a onda shvati da se smije stvarima koje zapravo nijesu naročito smiješne.
I upravo zato je Gađenje politički roman bez potrebe da bude politički traktat. Njegova kritika ne počiva prvenstveno na argumentima, već na atmosferi. Ne dokazuje da je društvo bolesno; tjera nas da osjetimo simptome te bolesti.
Posebno je zanimljivo što je knjiga objavljena 1997. godine, a zbog njene oštre kritike salvadorske stvarnosti autor je nakon prijetnji smrću napustio zemlju. To dodatno mijenja način na koji danas čitamo Vegin postupak: iza književne groteske nalazi se stvarnost koja je bila dovoljno ozbiljna da književni bijes dobije vrlo konkretne posljedice.
Gađenje zato nije knjiga koju bih preporučila samo ljubiteljima Tomasa Bernharda. To je knjiga za svakoga ko voli književnost koja ne pokušava da bude dopadljiva. Moja ne nudi utjehu, pomirenje ni naročito lijepu sliku čovjeka. Nudi nešto drugo: lucidnost koja je toliko nemilosrdna da povremeno postaje smiješna.
A možda je upravo to njena najveća provokacija. Kada društvo postane imuno na kritiku, piscu preostaje da pojača ton sve dok ga više nije moguće ignorisati.
Aleksandra Lekić Vujisić
