„Potrebno mi je da imam svoj tajni kutak, svoju skrivenu misao, svoje skrovište, makar samo zato da tamo u tišini budem sâm sa sobom.“
Pedro Mairal (“Urugvajka”)
–
Roman Urugvajka argentinskog pisca Pedra Mairala počinje gotovo bezazleno: jedan muškarac prelazi iz Buenos Ajresa u Montevideo kako bi podigao novac i proveo nekoliko sati završavajući obaveze. Međutim, upravo u toj prividno običnoj, jednodnevnoj pustolovini Mairal sabija čitavu anatomiju sredovječne krize: bračne, stvaralačke, finansijske i, možda najviše, krize identiteta.
Lukas Perejra je pisac koji više ne uspijeva da živi ni od književnosti ni sa njom. Novac mu izmiče, brak sa Katalinom postao je prostor zamora i međusobnog podozrenja, a očinstvo ga suočava sa odgovornošću za koju kao da nikada nije sasvim sazreo. Put u Montevideo zato nije samo praktičan odlazak po honorar, već i kratkotrajni bijeg iz sopstvenog života, pokušaj da se na drugoj obali rijeke postane neko drugi.
Tamo ga čeka Magali Gera, mlada Urugvajka koju je upoznao ranije i koju je pretvorio u mitološko biće. Ona je za njega mnogo više od konkretne žene: mogućnost novog početka, obećanje seksualne i životne obnove, dokaz da još nije gotov kao čovjek. Lukas ne putuje samo da je vidi, već traži onu verziju sebe koju bi želio da vidi u njenom pogledu.
Upravo je u tome najveća snaga romana. Mairal veoma precizno pokazuje koliko se lako zaljubljujemo u sopstvenu projekciju, a zatim je pripisujemo drugoj osobi. Lukas vjeruje da ide u susret avanturi, ali zapravo ide u susret svojim iluzijama. Urugvajka je žena, ali je istovremeno i njegova fantazija o slobodi; Montevideo je grad, ali i privremena teritorija na kojoj, barem nakratko, ne važe računi, bračne razmirice, roditeljske obaveze i neuspjeli rukopisi.
Roman je napisan u formi obraćanja supruzi, što cijeloj priči daje ton zakašnjele ispovijesti. Lukas pripovijeda Katalini, ali nije sasvim jasno da li pokušava da joj prizna, objasni ili uljepša ono što se dogodilo. Njegov glas je zavodljiv, duhovit i samoironičan, ali mu se ne može potpuno vjerovati. Čak i kada navodno ogoli sebe, on ostaje pisac: bira detalje, uređuje stvarnost i od sopstvenog poraza pokušava da napravi dobru priču.
Mairalov stil je pitak, brz i naizgled jednostavan. Rečenice imaju lakoću usmenog pripovijedanja, ali se ispod njihove površine neprestano sudaraju stid i želja, ironija i tuga, nježnost i sebičnost. Humor u ovom romanu nije ukras nego odbrambeni mehanizam: Lukas se šali jer bi ozbiljan pogled na sopstveni život bio mnogo bolniji.
Posebno je zanimljiv način na koji roman prikazuje mušku želju. Magali je dugo posmatrana kroz Lukasovu čežnju, zbog čega se čitaocu povremeno može učiniti da ona postoji prvenstveno kao tijelo, simbol ili izlaz iz njegove učmalosti. Ipak, kako priča odmiče, postaje jasno da problem nije u tome što Mairal ne vidi ograničenost takvog pogleda, već upravo u tome što je razotkriva. Lukas vjeruje da je režiser sopstvene avanture, a ne primjećuje da su drugi ljudi odavno prestali da igraju uloge koje im je namijenio.
Urugvajka je zato manje ljubavni roman, a više roman o potrebi da neku epizodu proglasimo ljubavlju kako bismo sebi opravdali bijeg. U njemu nema velikih heroja ni potpunih negativaca. Postoje samo ljudi koji pokušavaju da prežive sopstvena razočaranja, često tako što ih prebacuju na druge.
Iako se radnja odvija tokom jednog dana, roman obuhvata mnogo šire vrijeme: godine bračnog udaljavanja, stvaralačke nesigurnosti, neizgovorenih sumnji i sitnih poraza. Putovanje između dvije obale tako postaje prelazak između dvije slike o sebi – one koju Lukas njeguje i one koju više ne može da izbjegne.
Mairal je napisao duhovit i melanholičan roman o čovjeku koji odlazi po novac, traži ljubav, a pronalazi neprijatnu istinu o sebi. Urugvajka se čita brzo, gotovo u jednom dahu, ali utisak ostaje dugo nakon čitanja: osjećamo se kao da smo dan proveli pored rijeke i vjerovali da je druga obala početak novog života, a onda shvatimo da smo i tamo ponijeli sve što čini naše biće.
Aleksandra Lekić Vujisić
